Od malena sam promatrajući ljude oko sebe prepoznavala da ja baš i nisam kao drugi ljudi. Svi su mi se činili sigurni u sebe, kao da imaju već nekakav predodređeni cilj i odlučno slijede svoj put koji do njega vodi. Imala sam osjećaj da nazadujem, kao da moram naučiti nešto što ostalima dolazi spontano. Zato sam stala promatrati i pokušala naučiti kakva trebam biti. Mislila sam da tako rade i svi ostali, no oni su bili bolji od mene i brže su učili dok sam ja bila ona koja je sporija i manje inteligentna. Nije mi bilo jednostavno shvatiti kako funkcionira taj “ispravni” način socijaliziranja. Moj urođeni pojam o tome što je zabava, što je prijateljstvo, što je ljubav i kako se oni iskazuju nije se podudarao s onime što sam primijetila kod većine ostalih oko mene.
Moja velika nevolja je bila ta da su moje želje, moje potrebe, ostale zakopane pod velikim teretom toga da je potrebno slijediti pravila većine. Reakcije drugih, pa čak i moje obitelji, na moj način interakcije s okolinom su mi govorile da onakva kakva jesam nije dobro. Zadirkivanja i maltretiranja nisu nedostajala. Moj cilj je postao biti kao i svi ostali jer sam mislila da bez toga neću moći postići ništa, da ću biti odbačena i izolirana. Počela sam nositi tu masku “normale” u početku veoma nezgrapno, radila sam grešku za greškom, te su me greške jako ranjavale, ali iz njih sam učila, barem sam tada tako vjerovala. Promatrala sam one koje sam smatrala uspješnim ljudima i ponavljala njihova ponašanja, geste, način pričanja pa čak i oblačenja.
Recimo da sam svoje prve uspjehe u simulaciji neurotipične osobe počela postizati negdje oko sedamnaeste jer je u tim godinama to postalo posebno važno i meni je to postao prioritet.
Mislim da mi je najvažnije bilo da ne ostanem sama.
Od tada nadalje moja maska je postajala sve bolja, sve snažnija i moram priznati da mi je često pružala velike satisfakcije.
Uspješan masking je sigurno jedan jako dobar adut, no ako nisi svjestan da je to ipak samo maska i da nisi postao ta osoba čiji lik nosiš može biti vrlo opasno. Autistični masking je nešto potpuno drugačije i kompleksnije. To nije samo biti pristojan i uljudan čak iako si se ustao na lijevu nogu ili kad pred šefom glumiš da si oduševljen poslom kojeg ti je dao da središ preko vikenda. Autistični masking je nešto puno dublje, to nije samo onaj privremeni, bezopasan i koristan način predstavljanja sebe u najboljem svijetlu već je pokušaj zamjene sebe s onom osobom čiju masku nosiš. Pokušavaš svoje emocije koje su “pogrešne” zamijeniti onima koje bi trebao osjećati jer tako osjeća većina, pa su valjda te emocije one “ispravne”. Ja sam to radila čak i dok nitko nije gledao jer sam htjela biti ta osoba. Ono što je najgore je to da nisi potpuno svjestan da to radiš, jednostavno misliš da to tako funkcionira, postaje jedini mogući način da preživiš.
Najsnažniji osjećaj koji je bio prisutan u dubini bio je osjećaj gađenja prema samoj sebi. Osim drugih lagala sam i samu sebe. Postoji onaj stereotip koji govori da autistične osobe ne mogu lagati. Ja mogu lagati ali to nimalo ne volim, ne osjećam se ugodno kad to radim a masking nije ništa drugo nego laž.
Nositi tu masku toliko dugo godina bilo je strašno naporno i stres je postajao sve jači i jači sve dok se ta maska nije smrvila sama. Ako jako rano počneš nositi masku, tvoje prave, prirodne potrebe i vrijednosti ostanu zakopane toliko duboko da ih nije više moguće izvući na površinu i jednostavno više ne znaš tko si i bez maske se ne prepoznaješ. Znaš samo da nisi ona idealna, super osoba koja si pokušao biti i vratiš se biti ona neadekvatna. Burnout i zatim depresija su gotovo neizbježni.
Dijagnoza mi je skinula ogroman teret jer mi je pomogla da shvatim da je u redu iako nisam kao većina. Pomogla mi je da bacim masku i da vidim da nije toliko loše ono što je ispod nje.