Zašto mi autistične osobe reagiramo oštro na terapije za autizam? Prije svega ne volimo čuti naziv “terapija za autizam”, iz razloga što autizam nije bolest pa s toga ne mogu ni postojati terapije ZA autizam. Mogu postojati terapije za određene probleme koji dolaze uz autizam ali to je potpuno druga priča. Odlazak kod logopeda, radnu terapiju, psihologa i sl. nisu terapija za autizam. I neurotipična djeca odlaze kod logopeda pa to nije terapija za neurotipičnost.
Kad pružamo otpor pred terapijama za autizam to nije iz nekakvog hira već zbog toga što nam je jasno koliku štetu takve terapije mogu nanijeti. Odviše studija i anketa govori o neučinkovitosti a i štetnosti određenih terapija. Sve više autističnih osoba koje su u svom djetinjstvu prošle kroz razne terapije za autizam svjedoče koliko ih je to oštetilo, pa bi to već trebao biti dovoljan razlog da se stručnjaci koji se bave takvim terapijama barem na tren zaustave i upitaju se je li moguće da čine nekakvu štetu.
Mnogi roditelji autistične djece koji nisu i sami autistični misle da je jedini način da njihovo dijete postane samostalno pa na posljetku i sretno taj da se “normalizira” i usvoji što više karakteristika tipične djece.
Neke terapije se mogu u početku učiniti vrlo uspješnima u tu svrhu “normaliziranja” autistične djece, pa je terapija naizgled učinkovita. Takvo prividno “poboljšanje” je samo zatišje pred oluju koje će kad tad buknuti i slomiti osobu koja se krije iza te maske normale. Ukrotiti autizam ne znači da je on nestao ili da se smirio. Autizam nije nemir, nije neželjeno ponašanje, nije asocijalnost, nije manjak empatije.
Ne samo da nije moguće naučiti autistično dijete tipičnom ponašanju već je to nepotrebno i štetno. Samo zbog toga što se većina ponaša na određeni način to se smatra normalnim. Većina jednako normalno?!
Kad bi sutra uslijed nekakve prirodne katastrofe nestala većina neurotipične populacije i ona postala manjina u odnosu na autističnu, je li bi tada bilo potrebno intervenirati i osmisliti terapiju za neurotipičnost kako bi se “normalizirala”. Je li bi se tada stvorio naziv poremećaji spektra neurotipičnosti? Tada bi sve karakteristike neurotipičnosti postale poteškoće?
Autistične osobe nemaju poteškoće u tome da budu neurotipične već one to nisu i ne trebaju biti.
Ako mislite da ste terapijom pretvorili autističnu osobu u neurotipičnu osobu varate se, ona se samo predala od iznemoglosti, no njoj je i dalje neugodno kod kontakta oči u oči, i dalje ne voli sjediti mirno, i dalje je njena potreba za socijalizacijom drugačija od vaše, samo što je naučila šutjeti i trpjeti, nagomilavajući u sebi količinu eksploziva koji će se kad tad pod tolikim pritiskom zapaliti i raznijeti. Tek tada ćete možda shvatiti koliku ste štetu nanijeli.