Sve ovisi o točki gledišta. Uzmimo primjer čaše koja je napunjena do pola i dvoje ljudi koji ju promatraju, za jednu je osobu ta čaša napola puna a za drugu je napola prazna.
Danas se točka gledišta prema različitosti polako mijenja. Možda je transformacija započela 70-ih godina s nastankom takozvanog socijalnog modela invalidnosti u Engleskoj, koja se usprotivila klasičnom medicinskom modelu. Prema medicinskom modelu invalidnost je karakteristika neke osobe, prema onom socijalnom je pak proizvod neharmonične interakcije te određene karakteristike i društva izgrađenog od osoba i za osobe koje su po toj karakteristici drugačije.
Drugim riječima ako imam jednu nogu umjesto dvije, medicinski model će reći da je to defekt, deficit, invalidnost, i tretirati će tu karakteristiku kao invaliditet, kao nešto što me čini inferiornim u odnosu na prosječnu populaciju koja ima dvije noge, stoga ta karakteristika treba biti popravljena ukoliko je to moguće. To se događa i zbog toga što je ranije postavljena (umjetno) jedna pozitivna vrijednost idealu prosječne “sposobnosti”.
Prema socijalnom modelu ta karakteristika nije sama po sebi ne-sposobnost, in-validnost, manjak vještine, već to postaje kad dolazi u interakciju sa svijetom koji je stvoren za osobe koje imaju dvije noge. Dakle društvo je to koje invalidira osobu. Takva promjena gledišta je fundamentalna zbog toga što omogućuje pravednije pripisivanje odgovornosti u pogledu na poteškoće nekih osoba, te zbog toga što se smatra da je unutar naše vrste (kao i kod bilo koje druge) prirodna ogromna raznolikost fizičkih, senzorijalnih, neuroloških te mentalnih karakteristika. Nadalje, takve različitosti, iako u nekim slučajevima nose sa sobom određene poteškoće, nisu same po sebi mane, defekti, već to postaju kada se uspoređuju s umjetnim idealom normale.
Takav način gledanja na svijet može biti primijenjen ne samo na invaliditet, već i na bilo koju drugu karakteristiku koja se razlikuje od normale koju je odredilo određeno društvo. To vrijedi za kulturu pripadnosti, mjesto podrijetla, boju kože ili kose, te za seksualnu orijentaciju, religioznu pripadnost, za spol i kako se u vezi njega deklariramo, za političke ideje. Vrijedi za način na koji socijaliziramo, za način kojim se izražavamo, za pažnju koju smo u stanju zadržati.
Poslovni svijet ne čini iznimku: ako ne ulaziš u okvir poslovne “norme”, nisi prikladan i bivaš odbijen. Još danas možemo naći oglase koji za posao u uredu nekih agencija Europske Unije traže osobu koja je “fizički prikladna” (ista će, piše, biti provjerena specifičnim medicinskim pregledom). No nije potrebno spominjati takve izopačenosti, dovoljno je pročitati koje se karakteristike uobičajeno traže u većini oglasa za posao kako bi shvatili da smo još daleko od odražavanja prirodne različitosti koje su prisutne unutar našeg društva.
Još uvijek su tražene mitološke figure poput “team playera”, ili osoba koje imaju želju “prijeći očekivanja”. Oglasi u kojima se traže dinamične osobe, poduzetne, pune inicijative (u engleskom jeziku se može jednom riječju opisati kao “proactive”), s razvijenim socijalnim kompetencijama, ali i skromne, uporne, požrtvovne, precizne.
Što se događa s osobama koje ne posjeduju te određene karakteristike? Jednostavno je zaključiti: pošto idealni zaposlenik ne postoji već je plod procesa neprirodne standardizacije i generalizacije, stoga se svi pretvaramo. Svatko se od nas, bez izuzetaka, pretvara. Dakako postoje oni koji se pretvaraju više i oni koji to čine manje, postoje oni koji su po prirodi “team playeri” i oni koji se moraju pretvarati da to jesu, ima onih koji se stvarno zabavljaju na poslovnim večerama ili su toliko kompetitivni da su u ekstremnim slučajevima sposobni prijeći preko svega, pa i preko svih etičkih dilema. Ipak, teško da ćemo u jednoj jedinoj osobi pronaći sve te karakteristike.
Na poslu se pretvaramo da smo u stanju podnijeti sve brži ritam, videopozive jedan za drugim, uvijek uz smiješak jer smiješak uvijek mora biti prisutan, potrebno je paziti na socijalna pravila. Pretvaramo se da smo puni entuzijazma, iako nas je odavno napustio, iako smo dali sve od sebe. Pristojni smo i ljubazni iako bi najradije bacačem plamena uništili svijet oko sebe. Pretvaramo se da smo otporni na šokove, da nismo krhki, jer je i krhkost čovjeka postala nepoželjna karakteristika. Na kraju je za svakoga burnout iza ugla.
Naravno, ovisno o tome koliko se udaljavaš od tog nedostižnog ideala savršenog zaposlenika morati ćeš se više pretvarati. Što se budeš više pretvarao to će se tvoja energija brže trošiti i sve ćeš bliže biti slomu, burnoutu. Ukratko rečeno što si drugačiji ili drugačija više ćeš živjeti u strahu da te stigmatiziraju, pokazuju na tebe kao onu neefikasnu, kao nesposobnog za neke poslove ili kao onog asocijalnog, s usranim karakterom, ili onog koji je preosjetljiv i upada u krizu radi sitnica. Što se tvoje karakteristike više udaljavaju od ideala to ćeš više pokušavati nadoknađivati, jer ako živiš u društvu u kojem se oni kao što si ti smatraju inferiornima onda ćeš i ti početi vjerovati da si inferioran. No pokušavati biti ono što nisi umara, to dobro znamo.
Suočiti se s problemom različitosti na poslu daleko nadilazi razne tečajeve tolerancije i tematske dane, i nadilazi one kategorije u koje smo odlučili zarobiti nešto toliko nedohvatljivo poput same različitosti. Govoriti o inkluziji različitosti znači krenuti od pretpostavke da ne postoji jedna osoba jednaka drugoj, i da svaki korak ka otvorenosti prema različitosti, počevši od one vidljive, pretvoriti će se u poboljšanje za sve ljude, neovisno o njihovim karakteristikama.
Granica kategorija – među kojima i ona “normalnosti” – u koje guramo ljude, funkcionira isključivo ako je promatrač udaljen od objekta kojeg promatra, ukratko, ako ostanemo u dosegu generalizacije. Što se više približavamo objektu promatranja, više primjećujemo da postoji više razlika nego sličnosti. Čak i nisu problem etikete same po sebi, koje su nam potrebne kako bi uredili svjetski kaos, već vrijednost koju im dajemo.
To je ta neophodna kulturalna promjena na osnovi inkluzije, tj. nužan suživot, aktivan i odgovoran za sve različitosti.
Tekst je preuzet i preveden sa stranice Fabrizio Acanfora https://www.fabrizioacanfora.eu/inclusione-e-punti-di-vista/
Autor: Fabrizio Acanfora