Riječ samozastupanje je jedna od onih riječi koja je bila gotovo nepostojeća u mom vokabularu. Ponekad pokušavam vratiti vrijeme unatrag kako bi shvatila u kojem sam trenutku svog života počela primjećivati svoju različitost i nepodudarnost s opisom koji drugi imaju o meni.
Kada se rodiš i odrastaš na svijetu u kojem se viđenje većine ne podudara s tvojim jedino što pomisliš je da je tvoje viđenje krivo pa je stoga bolje da šutiš i ostaneš u pozadini. Biti tih i praviti se nevidljivim je jedini način da preživiš. Možda uspiješ preživjeti no kvaliteta tvog života nije ona koja bi mogla i trebala biti. Samozastupanje je nešto potpuno suprotno od toga, stoga možete shvatiti koliko može značiti dobiti takvo pravo, a još više dati sami sebi takvo pravo. Vjerujem da većina ljudi ne može u potpunosti shvatiti koliko je važno posjedovati takvo pravo iz jednostavnog razloga što ta ista većina nije ni svjesna da ga posjeduje jer mu nije potrebno. Osim tog prava kojeg nije svjesna da ima, većina nije svjesna ni da daje sebi još jedno pravo, a to je pravo da govori i odlučuje u ime manjine. Ne postavlja si pitanje je li se manjina s tim odlukama slaže jer uzima zdravo za gotovo da manjina ima samo jednu želju i potrebu, onu da se uspije prilagoditi i što više dobiti oličje većine.
Napor koji društvo očekuje da svakodnevno uložimo u to da se što više približimo toj toliko precijenjenoj normali nitko izgleda ne uzima u obzir. Energija koja je u to utrošena ima svoju cijenu koja je ponekad neproporcionalna u odnosu na ono što time dobijemo. Slijedimo ciljeve koji nisu naši ciljevi samo zbog toga što su nas naučili da moramo postati kao većina. Najprije ti natovare teret različitosti jer ako si različit moraš se prepoznati kao inferioran pa si uz taj teret moraš dodati i onaj da se moraš uspeti u hijerarhiji normale jer ćeš inače biti neprihvaćen. U tom scenariju koji nažalost nije imaginaran već je prečest u našem društvu, neuspjeh onih koji su drugačiji je praktički zagarantiran.
Osjećati se jedinim na svijetu koji posjeduje neke karakteristike rijetko potiče želju za samozastupanjem iako to ne bi trebalo biti tako. Osjećati se slabijima, manje vrijednima i neadekvatnima je daleko od potrebe za samozastupanjem. Zbog toga se autistične osobe a posebno djecu treba naučiti da poštuju sebe i dati im priliku da se predstave onakvima kakvi jesu, da mogu odlučiti i izabrati što je za njih bolje te da imaju pravo odbiti ono što im ne paše i što im škodi.
Dijagnoza nam u tome može puno pomoći jer nam otvori pogled na jedan svijet u kojem se prepoznajemo te se osjećamo manje sami i manje drugačiji, dokle god ta riječ bude imala tu lošu auru oko sebe nitko od nas neće biti u potpunosti miran s osjećajem različitosti. Znati da ima još onih koji su kao ti, koji se osjećaju kao što se sam osjećaš ima veliku vrijednost zbog toga što se ponovo osjećaš manje drugačiji. Samozastupanje nije cilj već je put do toga da nam suživot na svijetu s ostalim individuama bude u znaku vlastite slobode bez narušavanja slobode i dobrobiti osobe pored sebe.