Autizam i suicidalnost

Autizam i suicidalnost 

Između rane dječje dobi i odrasle dobi postoji onaj najosjetljiviji period u kojem je ponekad krucijalno važno dobiti adekvatnu podršku. Neki od nas su prepreke toga doba uspjeli donekle uspješno zaobići, ali nekima te prepreke ostanu zabilježene kao velike traume koje kasnije vuku tijekom čitavog života. 

Neki su od nas na tim preprekama zauvijek ostavili svoj život. Nitko nam nije ukazao na te prepreke, nitko nam nije rekao da one uopće postoje. Nisu ih vidjeli, nisu ih željeli vidjeti. 

Ako ne vjerujete nama, autističnim odraslim osobama bez intelektualnih poteškoća, oni koji smo na ovaj ili onaj način, nekom pukom srećom zaobišli te prepreke, možda čete povjerovati u statistike.  

Kod mladih osoba u spektru autizma ima više od triput više pokušaja samoubojstva i uspjelog samoubojstva. Kod žena se govori čak i o brojevima koji se penju na više od četiri puta više. 

Općenito je zabilježena veća stopa samoubojstva kod autističnih osoba u svim dobnim skupinama.   

Ti podaci su dovoljan znak da takvo što ne bi trebalo nikako zanemariti. 

Možda nam djeca nisu u stanju reći iako ona iznutra vrište i žele da nam njihov nečujni glas probije uši.  

Ono što vam pokušavamo objasniti je to da postojimo, da su naši osjećaji važniji od toga da budemo isti kao i drugi. Važniji su od toga da budemo uspješni na onaj način na koji ste si vi zamislili uspješnost. Da budemo žene kao što bi žene trebale biti, da budemo muškarci kao što bi muškarci trebali biti. Da svi volimo školu iako ona ne voli nas. Da se volimo družiti iako nas društvo ne želi i ne voli takve kakvi jesmo.  

Vaše želje ne bi trebale biti važnije od naših a nama one to naivno postaju jer vam vjerujemo. Dajemo vam slijepo povjerenje i vjerujemo da ćemo slušajući vas jednog dana upoznati sreću. Pa se pretvaramo, smiješimo vam se i dajemo vam ono što želite jer mislimo da će se vaša sreća zrcaliti u našu.  

Sve nas to strašno opterećuje i naša jedina želja postaje uslišiti važe želje za našim uspjehom zanemarujući tako naše želje pa putem gubimo sebe, komad po komad sve dok se jednog dana ne raspadnemo do kraja.           

Ako vam se ono što inače pišem čini glupo i nepotrebno, nevrijedno pažnje, jer ima gorih stvari od našeg “blagog” autizma, barem vam se ovi podaci gore navedeni ne bi trebali činiti zanemarivim i nebitnim. 

Hoće li naš “blagi” autizam postati “težak” onog dana kad si oduzmemo život? Hoćete nam onoga dana povjerovati? 

Ako ništa drugo uči ćemo u onu statistiku pa će tada ti brojevi postati toliko veliki da će pod njihovom težinom netko morati otvoriti oči i uši te će napokon ćuti vrisak koji dopire do njih.