Napravljene su mnoge ankete čiji rezultati govore da većina autističnih osoba preferira korištenje termina “autističan/autistična”, (identity-first) u odnosu na termin “s autizmom”, (person-first) koji većinom koriste stručnjaci, novinari i roditelji, odnosno najčešće osobe koje ne žive autizam u prvom licu.
Priznajem da mi u samom početku, dok mi još svijet autizma nije bio dovoljno jasan nije bilo jednostavno izabrati jedan od ta dva termina. Nisam shvaćala što to točno podrazumijeva te mi je na neki način bilo svejedno jer su mi se problemi koji stoje iza toga činili puno veći i važniji od nekog lingvističkog pitanja.
Sada mi je sve mnogo jasnije pa želim objasniti zbog čega sam na kraju izabrala termin “autističan/autistična kao, po mom mišljenju bolji u odnosu na termin “s autizmom”.
Mislim da je to što sam saznala da sam autistična tek kasnije u životu i vrijeme koje je prošlo od tog saznanja mnogo utjecalo na moje opredjeljenje između tih dviju opcija. Autizam je za mene bilo nešto sasvim novo, nešto strano. Nisam u početku bila svjesna da je to dio mene i mog identiteta.
Ja sam sve svoje karakteristike smatrala djelom sebe. Bila sam tvrdoglava, zamišljena, sramežljiva, kreativna, itd. Sve te karakteristike su bile dio mene oduvijek, to sam bila ja a ne nešto što mi je dodano. Neke karakteristike su kroz vrijeme mogle pomalo promijeniti oblik pa tako i ime, zamišljenost je mogla postati introspekcija, sramežljivost je mogla biti skromnost, itd. ali to sam i dalje bila ja, te karakteristike nisu iz mene mogle nestati.
Kad se osjećaš slomljen i kad misliš da su sve tvoje karakteristike za to krive, ne možeš gledati na autizam drugačije nego na teret.
Zbog toga sam u početku stavljala sebe na prvo mjesto. Sebe bez autizma. Tek sam kasnije shvatila da ja bez autizma ne bi ni postojala. Moje karakteristike su te, te, te i te. One nisu negativne, one nisu teret, one nisu problematične same po sebi, one se samo svrstavaju među karakteristikama autizma. Autizam je drugačije funkcioniranje. Nije problem, nije teret, nije poremećaj i to nije nešto što ja imam jer ako ga želite od mene maknuti morate tada maknuti i mene.
Dok mi je u početku to bilo manje važno od problema koji uz to dolaze sad shvaćam da je to jedan od ključeva u rješavanju tih problema.
Kad sada gledam na sve ono što je iza mene, na sve ono što o tome nisam znala, vidim koliko su neke stvari poput stereotipa i jezika koji se koristi utjecali na moje viđenje o autizmu i na opredjeljenje između tih dvaju termina.
Jezik koji se koristi u gotovo svakom novinskom članku kojim tretira argument autizma moguće je razumjeti samo na jedan jedini način. Gotovo uvijek ćete naići na naslove poput “dijete s autizmom…” ili “roditelji djeteta s autizmom…”
Kad završite čitati članak u dnevnim novinama koji govori o autizmu jedino što možete osjećati je sažaljenje prema onim roditeljima koji imaju dijete s autizmom ili olakšanje da vi nemate taj problem.
Uvijek su u pitanju djeca s autizmom i problemi roditelja čije dijete ima autizam.
Odgovorite mi iskreno, je li moguće to interpretirati drugačije nego li da je to nešto najstrašnije moguće?
Sve se neizbježno vrti u krug. Imam problema živjeti na ovom svijetu, tražim razlog tog problema, kao odgovor dobijem dijagnozu autizma pa je najjednostavnije i najbanalnije pomisliti da srž tog problema stoji u autizmu dok ako malo bolje promislimo mogao bi biti i problem u svijetu u kojem živimo.