Aleksitimija

Emotivni analfabetizam ili aleksitimija (alexitimia, grčki a-“ne”, lexis –“riječ” i thymos “emocija”, dakle nedostatak riječi za iskazivanje emocija). Time se naziva psihološki konstrukt koji opisuje stanje u kojem postoji smanjena emotivna svjesnost te nesposobnost verbalnog opisivanja vlastitih i tuđih emocija.

Aleksitimija se vrlo često pojavljuje među karakteristikama autističnog spektra. Ja sam oduvijek smatrala da je taj osjećaj ili ne osjećaj nešto što je prisutno kod većine ljudi. Jednostavno mi nije bilo pojmljivo kako netko može vrlo brzo i lako opisati kako se osjeća u nekoj određenoj situaciji. Moje emocije su izuzetno kompleksne. Gotovo nikad nisam u stanju prepoznati i dati ime svojim emocijama. Često se pozitivne i negativne preklapaju, miješaju, nije ih tako lako definirati. Kao kad pomiješajte neke boje, primjerice žutu i plavu, pa ne možete prepoznati kojoj se boji više približava taj rezultat miješanja, je li zelenoj ili plavoj.

Kada sam spoznala daj je ta psihološka pojava rijetko prisutna u neurotipičnoj populaciji a češće u neuroatipičnoj prvo što me zanimalo je bilo zašto. To da naš mozak drugačije funkcionira nije za mene bio dovoljan odgovor na to pitanje. Nisam željela prihvatiti da se moj mozak samo tako auto sabotira. S vremenom, razmišljajući, opazila sam nešto što bi mogao biti jedan od mogućih odgovora na to moje pitanje.

To je samo jedna moja opservacija, vrlo vjerojatno bez ikakve vrijednosti ali dođe mi da ju iznesem onako kako je meni došla na pamet.

Ako mi, autistične osobe, imamo mozak koji funkcionira drugačije znači da od samog početka dobivamo kontradiktorne informacije iz vanjskog svijeta.

Uzmimo primjer mačke koja nam ponosno donese mrvu pticu ili miša, kako bi nam zahvalila što se o njoj brinemo. Naša reakcija na takvo ponašanje je ta da se zgrozimo i često kaznimo mačku zbog toga što je učinila. Kaznimo ju za nešto što u njezinom jeziku znači da nam zahvaljuje i cijeni ono što mi za nju činimo. Nešto što je za mačku bio pozitivan osjećaj, našom reakcijom pretvaramo u negativan. Dolazi do dizbalansa onoga što nam govori naš instinkt, osjećaja koji nam donosi taj čin, koji je u principu pozitivan pretvaramo u nešto odjednom negativno.

Učili su me kao malu da neke stvari donose sreću no nisu mi dobro objasnili što time žele reći. Sigurna sam da je moja mama mislila da ono što nju čini sretnom zasigurno će i mene učiniti sretnom. Ako imaš puno prijatelja bit ćeš sretan. Ja nisam imala puno prijatelja i nisam imala veliku potrebu da ih imam pa se u meni stvorio osjećaj da sigurno nikad neću biti sretna.

Moja potreba za samoćom koja je mogla biti nešto što je meni dobro više mi nije davala onaj osjećaj ugode kao i prije jer su mi usadili osjećaj da je ta moja potreba nešto krivo i da se moram osjećati tužno kad sam sama pa sam se polako počela tako i osjećati. S druge strane ako se družiš tada si sretan pa sam se “prisilila” biti sretna kad sam u društvu mnogih osoba. Ja sam imala potrebu za druženjem i imam ju i danas ali ta moja potreba se uvelike razlikuje od potrebe većine ljudi. Sada kad znam da te moje, nešto drugačije potrebe nisu ništa pogrešno te da ih imam pravo zadovoljiti, moram naučiti kako vratiti moje osjećaje u originalno stanje što nije nimalo jednostavno ako je uopće moguće.

Često mislim da je jedan od uzroka aleksitimije upravo taj dizbalans onoga što osjećamo i onoga što nas uče da bi trebali osjećati

Aleksitimija

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to top