Ponekad ne postoje riječi koje su nam potrebne kako bi opisali neke pojmove. Kada nedostaju riječi o nekim temama postaje teško razgovarati, teško možemo objasniti da postoji problem pa ga je stoga i teže riješiti. Kad riječi nedostaju treba ih uvesti kako bi ih tada mogli proučiti i analizirati. Pojam “Ableism” je 1980-ih uveden u anglosaksonskom svijetu, taj pojam označava diskriminaciju prema osobama s invaliditetom.
Ableizam dolazi od engleske riječi Able, sposoban, Ability, sposobnost. U engleskom jeziku se koristi riječ disability, dis– + ability, ne- + sposobnost, dakle nesposobnost. Ableizam je dakle diskriminacija osoba koje nemaju neku sposobnost. Svatko od nas na ovom svijetu je za nešto sposoban dok za nešto drugo nije, no ne smatraju se sve sposobnosti jednako vrijedne. Ableizam ne označava samo mržnju i nasilje prema osobama s invaliditetom već i konstantni pijetizam, uobičajeno korištenje termina s negativnom konotacijom, stereotipe koji su vezani uz osobe s invaliditetom, već i to što se očekuje da se te osobe moraju prilagoditi društvu koje ih zanemaruje i ignorira. Ableizam je oblik moći i ugnjetavanja koji drži da neke sposobnosti imaju veću vrijednost od drugih. Ako se niste u stanju prilagoditi normama koje je postavilo društvo onda ste manje vrijedni i morate se sramiti svojih karakteristika koje nisu u skladu s tim normama. Ako smo svijet kakav je danas stvorili tako da bude prilagođen osobama s nekim karakteristikama koje se smatraju vrjednijima od drugih onda smo stvorili svijet neprilagođen nekim drugim osobama s nekim drugim karakteristikama i takav svijet nikako ne može biti inkluzivan.
Ljudski je rod kao što znamo vrlo kompetitivan. Mnogi vole neke svoje karakteristike smatrati superiornima u odnosu na nečije druge te se tada osjećaju vrjedniji od drugih. Ponekad ljudi nažalost naglašavaju tuđe nesposobnosti u svrhu izdizanja sebe jer se tada, u usporedbi s onim što ovi prvi ne mogu osjećaju boljim, jačim, superiornijim.
Koncept sposobnosti može biti interpretiran na razne načine. Netko može biti sposoban sportaš, netko sposoban govornik ali te iste osobe mogu biti, i gotovo sigurno jesu, nesposobne u nekom drugom području. Ako koncept sposobnosti gledamo kao skup karakteristika koje ima većina ljudi onda ga možemo usporediti i s konceptom normalnosti. Dakle ako nemaš neke karakteristike koje većina ljudi ima onda si nenormalan, nesposoban, invalidan. Moglo bi se iz toga zaključiti da je društvo to koje u velikoj mjeri invalidira onu manjinu koja ne posjeduje neke karakteristike.
Ako smo stvorili svijet prilagođen osobama koje su sposobne hodati i sagradili zgrade koje omogućavaju pristup samo tim osobama automatski smo oduzeli mogućnost osobama u kolicima da pristupe tim zgradama i na taj smo ih način invalidirali.
Neke vrste invaliditeta su evidentne radi toga što osoba ima vidljive fizičke karakteristike koje ju invalidiraju. Neke osobe s invaliditetom imaju pak potpuno neprimjetne karakteristike iako su one ponekad podjednako a ponekad više invalidirajuće od onih vidljivih. Neke se karakteristike razlikuju po strukturi našeg mozga pa su te još manje vidljive, te se još uvijek jako malo uzimaju u obzir jer se ponekad smatra da ovise isključivo o samoj osobi i njezinoj snazi volje.
Različita struktura mozga zahtijevati će primjerice različit način usvajanja znanja i vještina a školski sustav nije u stanju pružati takvo obrazovanje pa na taj način invalidira djecu s određenim karakteristikama.
Ponekad su osobe s tim tzv. nevidljivim invaliditetom dvostruko diskriminirane iz razloga što njihove poteškoće često nisu uzete u obzir upravo iz razloga što nisu vidljive izvana. Takvim se osobama ne vjeruje te se smatra da se moraju same potruditi izaći iz svog stanja neaktivnosti. Drugim riječima same su odgovorne za stanje u kojem se nalaze.
Skidanje odgovornosti društva od osoba s invaliditetom je ništa drugo nego ableizam.
Studij invaliditeta (Disabitity studies) je novija akademska disciplina koja analizira invalidnost kao društveni, politički, povijesni i kulturni fenomen udaljavajući se od pogrešnog shvaćanja da je invalidnost isključivo biološko stanje te sinonim za deficit. Takvo istraživanje je ključno za razbijanje predrasuda kako je invalidnost problem osobe, te umjesto toga ukazuje da je to socijalna konstrukcija te kako je promjenom društva moguće promijeniti životne uvjete osoba s invaliditetom.